Beogradac Dobro došll
Od momenta kada sam kupio čamac sa kabinom koji bi mi u kakvom-takvom konforu omogućio boravak na vodi više dana, sanjao sam o plovidbi kanalima. Prvi deo plovidbe kanalima mogli ste da vidite i pročitate na ovom sajtu. Tim putem su bili obuhvaćeni reka Dunav uzvodono od Beograda, Tisa do Bečeja i onda prelepi bački kanali. Ipak, kod mene je ostala čežnja za obilaskom drugog dela magistralnog kanala Duna-Tisa-Dunav-banatskog. I bio sam čvrsto rešen da taj san dosanjam, pa makar i sam. Nisam precizno znao kada, ali to je moralo da se desi. I desilo se. Uživajte...

Bio je to pokušaj da na pravi način potrošimo sunčane dane Miholjskog leta. Sezona, zbog visokog vodostaja i nije bila pogodna za plovidbu, pa eto ajde na samom kraju da napravimo neku lepu plovidbu. Pet dana odmora, nekako jedva izboksovanih i dva vikenda koji ih okružuju su bili ono što smo nameravali da potrošimo na plovidbu po kojoj ćemo ipak pamtiti tu dvadeset-desetu godinu. Planirali smo da dosta vremena provedemo ploveći, ali da kao i uvek, uživamo za vreme te plovidbe. Posle relativno kratkog dogovora, u fazonu da je bitno da negde idemo, a gde god to da bude, biće lepo, zevrteli smo rulet i pustili da kuglica sreće odluči za nas. Gde god da stane doneće dobitak, a ovaj put taj dobitak je bila plovidba ka Đerdapu...

Zakintos - Baš oko avgusta, džinovske kornjače naseljavaju peščani deo ostrva, vraćajući se na mesto gde su i same rodjene pre mnogo godina, da polažu jaja. Nikome do danas nije jasno kako uspevaju da oplove pola zemaljske kugle i vrate se u rodni kraj al je sigurno da ih možete naći na samo nekih stotinak metara od obale a za preporuku je poneti masku i peraja i plivati sa njima.

I tako, avgusta meseca godine dvadeset-desete realizovana je ekspedicija planinarskog društva „Radnički“ na najviši vrh zapadne Evrope - Monblan. (Mont Blanc 4807mnv). Ekipa mala ali odabrana, posle upornih treninga i rešavanja problema koji su joj se nametali, kreće put Francuske želeći samo jedno, a to su bile dve stvari: Popeti se na vrh; Preživeti; Uživati! (prim.ured.)
Eh Jermenija, kao u onoj kletvi: i ko je nije video požaliće i ko je video zažaliće!... jer neće moći bez nje. I razmišljaće stalno kako da joj se vrati… jer je jedinstvena! Mislim da iz naše grupe koja je u junu 2008 bila u Jermeniji, od nas šesnaest možda samo dvoje-troje ne uzdiše i dalje za njom. A nismo baš uvek bili oduševljeni svim prizorima koje smo vidjali…
Krenuo sam, tako, nedavno, natovaren po propisu, na prvu višednevnu vožnju posle dužeg vremena. Bicikl nosi, osim mene, dosta stvari potrebnih za kvalitetno provedeno vreme u prirodi: šator, vreću za spavanje, primus, garderobu, seksi časopise, sabrana dela Fjodora Dostojevskog i da ne nabrajam, sve što može zatrebati biciklisti na njegovom, punom neizvesnosti, putu. Rano je jutro, sunce sija punom snagom, dan pred Prvi maj. Poručio sam lepo vreme za ova četiri dana, nadam se da će me dobavljać ispoštovati, da se poslužim zemunskim rečnikom, i da nećemo imati neprilika, u meteorološkom smislu.
U Hrvatsku sam se zaputio iz Češke u posetu Robertu i njegovoj ženi. Robert je naš saborac sa Š.L.A.G. putovanja, živeo je u Češkoj par godina; tamo smo se i upoznali, a zajedno smo prokrstarili Češku biciklima. Nismo se videli otkako se on vratio u Lijepu svoju, i sada smo planirali da moju posetu Zagrebu produžimo i dopunimo planinarenjem na Velebitu. Zapravo ja sam bio toliko zagrejan za Velebit da je tačnije ako kažemo da smo to planinarenje dopunili posetom Zagrebu. Na put krećem sa još dvoje Čeha, njegovih bivših kolega sa posla. Rano Septembarsko jutro 5 h , posle odmora od puta u malom Hercegovačkom mestu Konjic u dolini Neretve, i kafe sa ratlukom u lokanom kafiću koji verovali ili ne radi od ranih jutarnjih sati, i ako nisu znali da dolazi grupa planinara u njihov kraj, krećemo kamionom prema Prenju. Starim kamenim putem posle nekih pola sata vožnje kamion nas izvozi do kraja puta gde dalje nastavljamo našu avanturu po planini. Na prvi pogled, planina kao i svaka duga. Svi mi starimo i sve dok neko ne otkrije eliksir života, neko pre, neko kasnije počinje da oseća posledice godina. No, koliko je taj pad neminovan? I šta je to što možemo učiniti kako bi se umanjile posledice starenja? Istina je da većina sportista koji godinama treniraju dostiže vrhunac pre svoje 35 godine starosti, dok od tog doba kreće polako silazna putanja, ali to ne znači da je nemoguće poboljšati performanse i u srednjim godinama. Kako? | Skoro da smo zaboravili na ovo ali, još u maju te davne 2009. godine nakon ture po Alpima, nismo žurili sa povratkom. Cedili su se poslednji dani viza i trebalo se nekako uglaviti u tih par dana na najbolji način. Danas ovo više nije važno jer su vize smaknute, ali tada je na to trebalo obratiti pažnju. Uglavnom, naši drugari iz Česke i saborci sa Alpa, Robert i Nenad, predložili su nam da odemo na sever, do grada Libereca, odakle ćemo provozati planinskim vencem Jizerske Hory, obići oblast Česki Raj, kao i baciti koji pogled na Česke dvorce u toj oblasti. |






Rano Septembarsko jutro 5 h , posle odmora od puta u malom Hercegovačkom mestu Konjic u dolini Neretve, i kafe sa ratlukom u lokanom kafiću koji verovali ili ne radi od ranih jutarnjih sati, i ako nisu znali da dolazi grupa planinara u njihov kraj, krećemo kamionom prema Prenju. 